Bok!

Nedavno sam naletio na knjigu čiji naslov je “Starun - Novi pogled na starog vraga.”

Čini mi se da postoji ta neka težina vezano uz Saturn baš zato što su ključne riječi nešto čega se večina ježi i bježi.

Pa ja sam u razdoblju Saturnovog povratka i ova lekcija je posvećena lekcijama.

Što je Saturnov povratak

Astrološki, Saturn označava ciklus odrastanja.

To su manji ciklusi od 7 godina.

No prvi put Saturn prijeđe cijeli krug (u svakom znaku zadržava se oko 2,5 godine) između 27 i 30te godine, što bi značilo da je drugi Saturnov povratak između 56 i 60te godine, treći između 86 i 89te..

To su godine kada se većinom dese neke veće životne promjene.

U lekciji 5 ispisali smo ključne riječi za planete a ovo su Saturnove teme:

Nije ni čudno što je težina vezana uz ovaj planet.

Prije no što nastavim (u malo drukčijem tonu o ovoj temi), s obzirom na retrogradno kretanje najbolje je koristiti neke online alate za izračun Saturnovog povratka - poput ovog.

Granice, a ne ograničenja

Uf, neznam od kud bih počeo.

Teško mi je ostati objektivan i možda nije “Astrološka” tema jer je subjektivno, no radije ću pisati iskreno i otvoreno nego ozbiljno i distancirano.

I možda je sve ovo samo moja projekcija jer “kako iznutra tako i izvana” ali ostani molim te otvoren/a i pogledaj u svoje tamne dveri.

Učitelj, autoritet..

Roditelji od rođenja, bliža rodbina, pa učitelji u školama pa vršnjaci, pa svečenici i duhovni učitelji, uzori, idoli..

Za mene je ovaj Saturnov povratak povezan sa ljubavlju, osjećajima (Saturn u Ribama u 12.kući)..

Odrastao sam u obitelji i okolini gdje osjećaji i emocije nisu imale nikakav prostor i ustvari je bilo poticano rješavanje problema (loše emocije) kroz komunikaciju ili generalno ignoriranje da uopće osjećamo..

Koliko god je bitno komunicirati osjećaje, jasnije mi je da je bitnije osjećati ih.

A kako da osjećam nešto što je nelagodno?

Ljubav - bezuvjetna i uvjetovana.

Promatrajući sebe i svijet koji me odgojio, sva ljubav je uvjetovana.

“Kad si onakav kakav mi trebamo i želimo da budeš onda ćemo te voljet, a ako ne bit ćeš kažnjen i ograničit ćemo te dokle god se ne pokloniš onome što mi smatramo ispravan život ili ćemo te odbaciti.”

A što je ispravan život? Život u kojem težim sigurnosti kroz vanjsku vrijednost i potvrdu?

I zato što kao djeca tragamo za pažnjom i ljubavlju, moja referenca toga je bila krivnja. “Dobar si kad radiš kako smo mi rekli i onda te volimo, ako ne kažnjen si i ograničena je tvoja sloboda jer MORAŠ naučiti.”

I tako je i u školi i na poslu, nagrađen kad sljediš pravila, a ako ne sljediš si kažnjen.

Kako uopće možemo voljeti ikog osim sebe kad se sve svodi na to da moram pratiti 1001 pravilo da zadovoljim roditelje, prijatelje, učitelje, društvo, partnere?

A sebe opet jedino volim kroz referencu iz djetinstva.

I danas vidim kako sam izgradio obrazac voljenja kroz krivnju. Kad god mi nešto neide, prestanem sebe voljet i ponašam se prema sebi kao protivniku, krivim se, sabotiram se, uništavam se jer jedino na dnu dna, imam mogućnost puknuti, raspast se i onda imati razumijevanja prema sebi i ponovno se roditi. I jedino tako sam znao voljet i druge.

I baš zato što sam uvijek bio voljen prema tome koliko vrijedim (to su najčešće vanjske vrijednosti, jesam li dobru ocjenu dobio, završio dobar fakultet, dobio dobar posao, zaradio puno novaca) sam u konstantnom aktivnom modu kad to nije tako.

Kad “ne vrijedim” tragam za vanjskim dokazima da sam vrijedan, konstantno trčim i želim nešto više, nešto bolje, nekog drugog - sve izvana je problem i sve to rezultira unutarnjim osjećajem anksioznosti, nestrpljivosti, straha, osjećaja da ću nešto propustiti - nemirom.

Taj nemir samo potiče još više nestrpljivosti i osjećaja da se nemogu ni opustiti i to rezultira neprisutnošću.

Iz neprisutnosti regiram samo unutar svojih ograničenja i tragam za jedinim načinom ljubavi, a to je ljubav koju nisam dobio iz vana.

U mom kontekstu to je “držanje riječi koju daš” i “komuniciranje emocija”.

I svaki put kad to ne dobijem, prestajem voljeti.

Iz tog straha pomičemo svoje granice i prilagođavamo se, stvaramo međuovisnost koja nije zdrava, koja potiče strah.

Jedna od najranijih želja (osjećaja) koje sam imao kao djete je bilo imati mačku i psa. Sad vidim i zašto, mačka i pas koji me uče o bezuvjetnoj ljubavi.

No jućer mi je nešto kliknulo i ako gledam da je život izvana samo refleksija onoga što je iznutra, ta bezuvjetna ljubav leži u meni oduvijek.

I zato granice, reči da ali i znati reči ne i ostati sa nelagodnim osjećajima, a ne stalno boravit u “people-pleasing” mindsetu.

Tristo posto sam siguran da bezuvjetna ljubav leži u svakome. I prema onome što i kako svijet izgleda izvana, jedina prava odgovornost mene, kao ljudskog bića, je voljeti bezuvjetno.

Što ionako imamo od svega ovog?

80tak, 90tak godina traganja za sretnim (sebičnim) životom gdje se sve vrti oko mene. Želja da budem siguran - materijalno, emocionalno, ali dokle god imam taj osjećaj iznutra da mi nešto fali pokušavam druge uklopiti u svoja ograničenja i ako se oni ne žele prilagoditi tome, ostavljam ih ili odlazim. No u srži, bježim od osjećaja nedovoljnosti i nevrijednosti koja mi je cijeli život donosila “ljubav”.

Bježim od sebe i cijelog spektra osjećanja.

Vrijednost NIJE LJUBAV!

Dal bio velik ili mali, bogat ili siromašan, tužan ili sretan, spretan ili nespretan to nije razlog da ne budeš voljen, voljena.

Daj sebi prostora da osjećaš tu nelagodnu, i osjećaje koji te stalno drže u aktivnom modu gdje trčiš, bježiš, tragaš, radiš nesnosno samo kako bi dokazao/la svoju vrijednost jer jedino kad vrijediš te vole.

Jer jedino kad vrijediš sebe voliš.

I upravo u tom prostoru tih kompletno nelagodnih osjećaja i bježanja leži bezuvjetna ljubav koja je sastavni dio svega što je živo i netrebaš ništa da bi bio ta ljubav drugima i da budeš ta bezuvjetna ljubav sebi.

Život je spontan ples, a ne fiksna ideja koju ili pokušavam dostić ili pokušavam zadržat.

Opusti se, sve je okej, dokle god imaš sebe imaš sve što ti je potrebno da živiš miran, sretan život u ljubavi.

Život je i pljusak i grmljavina i sunčan dan.

Za kraj: glazba je direktan put do srca, a ovo je pjesma koja je definitivno obilježila period ove moje unutarnje transformacije.

Hvala na pažnji.

Do sljedeće Nedelje i novih kozmičkih pustolovina.

Luka